Artmedia
  Home CD sadržaji DVD sadržaji Knjige E-knjige Online škola Bojanke Online igre
                 

Logoped pitanja
Na Vaša pitanja odgovara prof. defektolog logoped Vesna Ivančević
>>>

 
 

Članci:

Disleksija

Pričam ti priču….

Naš prijatelj, a ne
neka nepoznata "čudna" osoba

Razvoj govora djeteta od rođenja do 6. godine

Čuvajte dobar glas

Poslušno ili odgovorno dijete?

Darivanje  - što želimo,  a što trebamo?

 
 
 

Poslušno ili odgovorno dijete?

 

Kad bi roditelje upitali žele li da im dijete bude poslušno ili odgovorno, vjerojatno bi se prvo malo zbunili a zatim rekli da žele da dijete bude i poslušno i odgovorno. Pa ih tako i odgajamo – kad su mali tražimo da slušaju roditelje i sve odrasle, tete u vrtiću, učiteljice.... Ali djeca rastu pa se krenu družiti međusobno, počinju im biti  važni prijatelji, počinju slušati njih – a to nam se baš uvijek ne svidi. Tada tražimo da misle svojom glavom, da budu odgovorni, a ne poslušni.  Ljutimo se kad se daju nagovoriti na nepodopštine, a oni su i dalje samo poslušni. Naročito smo u konfliktu u pubertetu kad jedan čas tražimo da nas slušaju dokle god žive pod našim krovom a sljedećeg trenutka ih optužujemo da su tako veliki a istodobno neodgovorni. Zapravo se ponašamo kao da djeca imaju prekidač koji po potrebi lako prebacuju s poslušnog na odgovorno i natrag. No toga nema, pa se roditelji moraju truditi, odgajati, razvijati, bilo poslušnost, bilo odgovornost. A poslušnost je daleko lakši zadatak od razvoja odgovornosti. 

Što sve radmo da bismo odgojili dobro i poslušno dijete?  I što postižemo? Evo primjera:

- prigovaramo: zašto si, a zašto nisi, koliko još puta...  no djeca ubrzo shvate da samo treba pričekati da roditelji prestanu pričati, prestanu ih slušati, a s vremenom se ima  dojam da uopće ništa ne čuju, čak ni ono  što je zaista važno.

- kažnjavamo: cijeli tjedan ne smiješ van, ne smiješ igrati kompjutor, nema televizije, izlazaka... u afektu izgovorimo i kazne koje sami ne možemo izdržati, pa pustimo dijete van nakon dva, a ne tjedana dana, ono upali kompjutor kad nas nema kod kuće, pobjegne, ukratko kazna izgubi smisao. A ponekad čak i izdrži kaznu, ali i zadrži ponašanje, pa nam veli: u redu, kolika je kazna i nastavi raditi po svome. Tada obeshrabreno roditelj zaključi da više nema ideje kako kazniti.

- galamimo i prijetimo: lupit ću te ako, zadnji put te opominjem, samo još jednom to učini... već vrlo mala djeca brzo nauče da je situacija slična onoj s prigovorima, mnogo priče ni za što, opet se treba samo primiriti dok roditelj ne zaboravi (malo odrasliji vele da starci opet šize ili nešto slično)

- kritiziramo: imaš li ti pameti, kako mi možeš to raditi tvoj brat... djeca će to čuti, možda se posramiti,  povjerovati da su glupa i nesposobna (jer roditelj zna najbolje),  no to ne pomaže da se ubuduće napravi bolje; vjerojatnije će zaključiti da nema ni smisla truditi se, ionako svi znaju da je izgubljen slučaj

- fizičko kažnjavanje, od „samo malo po guzi“ preko pljuski do pravog zlostavljanja rezultira samo lošim ishodima. Svi želimo izbjeći bol, naravno i djeca, pa će sve poduzeti da je ne dožive, počet će sakrivati, lagati, na kraju i sami zaključiti da se teškoće rješavaju nasiljem i to primjenjivati prema slabijima (kao što su i sami slabiji od roditelja)

Neki se roditelji pokušavaju opravdati riječima tipa „ovo me boli više nego tebe“ našto dijete može biti samo zbunjeno – pa zašto to onda uopće rade.

- izražavamo brigu za djetetovu budućnost: to je za tvoje dobro, trebat će ti za upis, sve radim za tebe, tvoje je samo da... zaboravljajući da su to djeci predaleki ciljevi koji ih teško mogu motivirati. Desetogodišnjaku je srednja škola tek apstraktni pojam, budućnost se mjeri mjesecima (sjetimo se samo da naglašavaju da imaju 11 i pol godina).

 Ovo su samo neki primjeri kako pokušavamo odgojiti poslušno dijete. Kao što vidimo, a znamo i iz iskustva, sve to baš nema dugotrajnih učinaka. Pa što nam onda preostaje? Da bismo bili uspješni roditelji trebamo odmalena razvijati odgovornost kod djeteta. Kako?

- razgovorom, no ne onim što roditelji često tako nazivaju. Razgovor znači da malo pričamo, puno slušamo. Roditelji razgovorom zovu svoje monologe, prigovaranja, prodike, objašnjavanja. Pravi razgovor nije kad pitamo dijete „gdje ti je bila pamet kad si...“ več stvarno zanimanje za djetetovo mišljenje i pomoć u zakključivanju o posljedicama nekog ponašanja. Rezultat razgovora ne treba biti kazna već djetetova stvarna odluka da ubuduće razmisli i ponaša se drugačije.

- dogovaranjem pravila puno više postižemo nego njihovim nametanjem. Ukoliko djeca sudjeljuju u donošenju pravila, razumjet će i zašto su ona važna, od čega ih štite, pa će ih se i pridržavati. Tada mi ne trebamo biti policajci i suci, već samo podsjetimo na dogovor. Naravno, važno je i da se mi držimo dogovora. Ukoliko to u nekoj situaciji ne možemo, slijedi pregovaranje – ponovno zajedno odlučujemo i dogovaramo: „ danas idemo baki, kako ćemo to uskladiti s tvojim zadaćama?“

- održavanje obećanja uči dijete važnosti danih riječi. Bolje je da ne dajemo obećanja za koja nismo sigurni da ćemo ih ispuniti, jer ukoliko to radimo uskoro će nam se vratiti: djeca će sve obećati da nas se riješe, ali i odmah na to zaboraviti.

- davanje potpunih informacija o zbivanjima u porodici pomaže djetetu da sudjeljuje i nauči proces donošenja odluka. U želji da zaštitimo dijete često ne govorimo o teškim situacijama, poput bolesti, rastava i sl. No djeca osjete da nešto nije nije u redu, boje se, zamišljaju strašne stvari, a to se odražava i na ponašanju. Kad im velimo istinu (naravno na način koji će razumijeti, ovisno o dobi) ujedno im damo i podršku i ohrabrenje, pa će se i oni potruditi da nama olakšaju.

- postavljanje ciljeva i planiranje aktivnosti također treba biti zajednički posao i roditelja i djece. Kao što ni mi ne volimo naredbe, a rado radimo ono što sami odlučimo, tako je i s djecom. 

- poruke potpore i pohvale za ponašanja koja želimo. Ne treba pretjerivati, ali pohvale imaju veliku motivacijsku ulogu. Opet se sjetimo sebe, radije ćemo raditi stvari za koje nas netko hvali da radimo dobro, a od onoga za što nam netko stalno prigovara zapravo želimo odustati.

Ovo su sami neki primjeri metoda razvijanja odgovornosti kod djece. Osnovna stvar je u tome da ne budemo stalni oni koji ocjenjuju da li je nešto dobro ili loše, jer nećemo to moći raditi kad dijete nije kraj nas. Važno je pomoći djetetu da samo nauči procijeniti situaciju, odvagati moguće posljedice, te odabrati ponašanje. Ponekad će napraviti i krive izbore, ali i to je proces učenja. No i pri tome daleko je efikasnije raspraviti kako je došlo do toga, u kojem času se moglo i trebalo drugačije. Lakše je izreći kaznu ali njen rezultat je kratkotrajniji. Razvoj odgovornosti je zahtjevnije, ali efekti djeluju dugoročno.

Željka Čolović Rodik
prof. psihologije

 

Čituljica

 

Mozgalice i zadaci za razvijanje memorije, koncentracije i zapažanja

Mozgalomanija

Home | O nama | Proizvodi | Uvjeti prodaje | Kontakt | Artmedia © 2004-2017 | Uvjeti korištenja | Oglašavanje